RIČARD DRUGI – Takmičarska predstava

Boris Liješević

ANATOMIJA PADA

Buniti se ili čekati da tiranija samu sebe pojede? Kako sačuvati svoj pravedni cilj, a ne posegnuti za privlačnijim i moćnijim? Kako se boriti za isto, a ne postati isti kao i oni protiv kojih se boriš? Dokle ćutati i čekati da viša sila riješi krvave sporove?

Čitajući Ričarda Drugog konačno prepoznajem Šekspira kao savremenika koji nam govori o našem vremenu i zbivanjima…

o narodu koji uvijek isto kliče, mrzi, nada se, dočekuje novog vladara, a starog sa mržnjom ispraća i uvijek kasno shvata da nije reagovao kad je trebalo već je pustio zlo da se ukorijeni,

o odlazećem vladaru koji se teško rastaje od vlasti i u katastrofi koju preživljava ponovo dobija humane obrise i postaje čovjek. U svojoj patnji zna i da nas zavede i praštamo mu kada se suočimo sa do tad skrivanim vlastoljubljem i bahatošću novog vladara. Vladar je uvijek vladar i nikad blizak ljudima. Interesi vlasti nikad nisu interesi naroda. Da bi se održavao na vlasti, vladar mora da se otuđi od naroda, da ga zaboravi, da relativizuje pojam istine i empatije.

Vladarska pozicija ga čini dalekim, neosjetljivim, nepravednim. A mi uvijek jednako bacamo prašinu na glavu odlazećeg vladara i kličemo „kao da sami prozori viču živeo novi kralj” nadajući se da ćemo u sledećem vladaru naći čovjeka. Ne razumijemo da je to nemoguće. Da uloga vladara isključuje sve druge uloge u ljudskom biću. Da moć prži sve druge kvalitete u čovjeku. Da je kruna misleći subjekat koji svog nosioca koristi i navodi na ludosti, a onda ga odbaci kao krpu. Istorija čovječanstva je istorija borbe za moć.

Komad ne navija za jednog ili drugog, već nas suočava sa uzaludnošću navijanja i uzdanja u vladare i njihovu čovječnost. Jer je sve u njihovim životima i mandatima samo borba za odražanjem na vlasti, za služenjem kruni.

Ričard drugi mi je privukao pažnju i zbog svoje neobične strukture i kompozicije, drugačije nego u drugim Šekspirovim komadima. Čitajući ga, imam osjećaj da je svoj panoramski pogled Šekspir sada usmjerio na lice glavnog junaka i njegov unutrašnji život, na način na koji on doživljava stvarnost, te da izbliza gledamo anatomiju njegovog pada.

Ako mu struktura i nije savršena poput onih u najboljim i najčešće izvođenim komadima, u Ričardu drugom vrijedno je njegovo poniranje u dubinu ljudske duše koja se mijenja usled katastrofe gubljenja moći, vlasti i identiteta. Šekspir nam je prikazao sve oblike vladavine, sve matrice i pokazao nam kako se svaka od njih završava.