Kupi Ulaznicu
Viktor/Poše – Deniz Abdula
Renata – Anja Mitić
Mile – Marjan Naumov
Riste – Lazar Hristov
Dr. Filev – Igor Stojčevski
Doni Karlos Homenides – Stefan Vujišić
Lusi – Nina Elzeser
Begbi – Vladimir Petrović
Filip – Rubens Muratovski
Oli – Katerina Šehtanska-Lakovski
Angel – Tomislav Davidovski
Aneta – Jovana Spasić
Bate – Petar Stojković
Evgenija – Ivana Pavlaković
Režija i adaptacija: Siniša Evtimov
Scenograf: Martin Manev
Kostimograf: Rade Vasilev
Inspicijent: Žarko Namičev
Sufler: Milka Ančevska
U „Bubi u uhu“ svi govore glasno, a niko nikoga ne sluša. Ne zato što nemaju sluha, nego zato što je zvuk koji proizvode važniji od smisla. Svaki lik je svoj mali orkestar, svira solo, ne provjeravajući da li uopšte postoji partitura za zajedničku muziku.
Razgovori su tačni, gramatički ispravni, logično izvedeni – i potpuno besmisleni. Pitanja ne traže odgovor, već alibi. Replike nisu reakcija, već štit. Niko ne ulazi u tuđu rečenicu; samo čeka red da izgovori svoju. To je svijet u kojem je dijalog samo maska za monolog.
Niske strasti su najniži prag modernog društva, i ovdje se to vidi bez filtera. Ljubomora nije osjećanje, već refleks. Strah nije upozorenje, već navika. Laž nije izuzetak, već podrazumijevanje. Ne lažemo zato što moramo, nego zato što više ne znamo kako izgleda rečenica koja nije zaštitni mehanizam.
U ovom scenskom univerzumu niko nije kriv. I upravo zato — svi su krivi. Nema lične odgovornosti: svaki korak je posljedica tuđeg poteza, svaki potez je odgovor na neki nepostojeći napad. Likovi žive u konstantnom prethodnom odgovoru — već se brane od nečega što se još nije dogodilo. U takvoj atmosferi, krivica se ne može ni locirati; ona je razlivena, kao stara mrlja od buđi, koju niko više ne vidi, ali je osjeća.
Ratovi ovdje nisu na frontovima, već u glavi. Mali, privatni svjetski ratovi, objavljeni bez notifikacije. Vodimo ih kroz nagađanja, poluinformacije, pogrešne riječi, nedorečene rečenice. Krevet, vrata, hotelska soba – to su samo topografije nesporazuma. Geografija paranoje.
La Belle Époque nam se osmjehuje iz daljine: vrijeme vjere u progres, u racionalnost, u elegantan napredak. To je možda najveća ironija: što prostor ljepše izgleda, to su porivi koji ga naseljavaju niži.
Niko ne postavlja suštinsko pitanje: „Šta ja radim ovdje?“ Umjesto toga, svi pitaju: „Šta on radi tamo?“ Svi su opsjednuti tuđim prekršajem, tuđim tijelom, tuđom namjerom. Sopstveno ja nestaje, pretvara se u praznu tačku iz koje se ispaljuju sumnje.
Ne slušamo, jer ako zaista poslušamo – moraćemo da reagujemo. A reakcija znači izbor. Izbor znači odgovornost. Lakše je ostati u šumu: u beskrajnom, smiješnom, bolnom šumu riječi koje nisu za druge, već za naš strah.
Ova predstava nas ne moli da saosjećamo s likovima. Ona nam predlaže da se prepoznamo u njihovoj gluhoći. U pauzama između dvije glasne rečenice, kada se na sceni naizgled „ništa ne događa“, tu leži sve: praznina neslušanja.
Moderno društvo ovdje nije ogroman grad, već mala scena. Krevet koji se okreće, vrata koja se sudaraju, tijela koja se spotiču jedno o drugo. Dovoljno je da se ova mašinerija jednom pokrene, i više niko ne zna kako da je zaustavi. Ne zato što je previše složena, već zato što niko ne pita: „Da li zaista želimo da stane?“
Niske strasti su jedini energent koji sigurno imamo. Visoke ideje su dekorativne, lijepo stoje u rečenici, ali ne pokreću ništa. Ono što pokreće su sumnje, fantazije, lažni snimci u našoj glavi.
„Buva u uhu“ nam ne govori šta da mislimo o tome. Samo pojačava zvuk. Ako neko ipak čuje nešto — to je već njegov problem.
„Buva u uhu“ je najluđa i najzabavnija „pozorišna mašina“ haosa koju je osmislio Žorž Fejdo — majstor francuske farse — sada dostupna na sceni Dramskog pozorišta. Jedna mala sumnja, jedna ljubavna nesigurnost i jedna buva koja se useli u um dovoljni su da raspale točak nesporazuma. Od tog trenutka nadalje, sve se kreće brzinom svjetlosti: pogrešna vrata, pogrešne sobe, pravi ljubavnici u pogrešno vrijeme i pogrešni ljudi na pogrešnim mjestima. A svaki pokušaj da se situacija popravi — čini je još gorom.
Ova predstava je eksplozija energije, strasti i komike. Vidjećete likove koji trče, padaju, kriju se, ljube, svađaju — i sve to uz savršeno tempiranje koje farsu dovodi do apsolutnog ludila. „Buva u uhu“ je pozorišna fešta iz koje nećete željeti da odete: smijeh do suza, situacije iz kojih nema izlaza i neočekivani obrti koji će vas zateći nespremne. Ako vam treba veče koje će vas odlijepiti od svakodnevice i vratiti vam radost žive pozorišne igre — ovo je predstava koju ne smijete propustiti.