Kamerni teatar 55 iz Sarajeva nastupio je pete večeri festivala RUTA u Centru za kulturu sa komadom “Potpuni stranci”, pred velikim brojem posjetilaca. Komad u režiji Lajle Kaikčije, po istoimenom filmu Paola Đenovezea o međuljudskim odnosima u braku, porodici i u prijateljstvima, donio je puno smijeha, ali i gorak ukus, a na kraju dugotrajni aplauz publike.
Sedmoro prijatelja, tokom jedne večere, odlučuju da igraju opasnu igru, koja podrazumijeva čitanje naglas svih poruka i mejlova pristiglih na telefone, pa i svaki poziv i notifikacija postaju javni. Kada telefoni počnu sa oglašavanjem, tajne, nesporazumi i neugodna otkrića počinju da pršte. Sjajan ansambl, u sastavu: Sabit Sejdinović, Vanesa Glođo, Alban Ukaj, Senad Alihodžić, Dina Mušanović, Nadine Mičić i Igor Skvarica i razveselio je i zamislio gledaoce, produbljujući brojna pitanja: koliko smo iskreni prema najbližima, a koliko ih lažemo, ili im prikrivamo – možemo li biti iskreni, ako želimo da ih zaštitimo?
Razgovor sa glumcima vodio je novinar Vanja Kovačević.
Dramaturg Kamernog tetara 55 Vedran Fajković istakao je da je danas dovoljno zaviriti u nečiji telefon da bi se saznalo ko smo i šta smo.
“Nekada su psiholozi i psihijatri bili potrebni da otkriju naše najdublje misli, danas imamo telefone. Ovo je predstava koja govori o tajnama, istini i laži. Čovjek se stalno pita šta su naši životi, koliko znamo osobu pored sebe, kada pomislimo da je znamo ispostavi se sasvim suprotno. Radeći ovaj komad shvatili smo da je ovo tema koja se nikad ne može iscpiti, koliko god mislili da živimo u svjetlu gdje se sve zna, zapravo otkrivamo da živimo u polu mraku, sjenama i sakrivenim porukama. Drago mi je da ste i vi uživali u predstavi”.
Alban Ukaj, u ulozi taksiste, kaže da živimo u paralelnim svjetovima sa bliskim ljudima.
“Više lažemo sami sebe nego osobu koja je preko puta nas. Mislim da je to bolest modernog doba. Cijeli naš svijet od novčanika do intimnih stvari, lijepih, ružnih su nam u telefonu. Ne vidim to kao svijetlu budućnost generacija koje dolaze nakon nas”.
Senad Alihodžić, koji igra profesora fizičkog vaspitanja, ističe da mu je igranje ovog lika bilo zanimljivo upravo zato što lik nije jednolinijski.
“To je čovjek koji prolazi kroz unutrašnje borbe, suočava se sam sa sobom. Smatram da se čovjek treba maksimalno potruditi, dati sve od sebe kako bi znao da je miran i zadovoljan onim što je pružio. To mi je i najljepše kod ovog lika”.
Nadine Mičić, u ulozi domaćice Nine, inače psihoterapeutkinje, na čiju inicijativu i započinju igru telefonima, govorila je takodje o svom liku.
“Lik Nine mi je bilo jako zanimljivo da igram. Žena koja naizgled djeluje kao neko ko potpuno drži konce u svojim rukama, neko ko se bavi ljudskim mozgom, mislima i psihologijom, a suštinski potpuno gubi tlo pod nogama”.
Igor Skvarica, naglasio je koliko ljudi danas teže ka savršenstvu i samim tim se udaljavaju sami od sebe.
“Sigurno smo, na jednom planu udaljavanja od sebe kao ranjivih ljudi, zaboravili da ne trebamo niti možemo postići savršenstvo kojem se teži. Iz tog prihvatanja možemo postići nešto mnogo bolje, inspirisati jedni druge, priznati nešto sebi i drugome, isplakati se i zagrliti. Konstantno se borimo da izgradimo i očuvamo te lažne slike o sebi i našim odnosima”, kazao je Skvarica.
