Nakon izvođenja predstave “Tri miliona minuta” u produkciji Mestnog gledališča ljubljanskog, održan je okrugli sto sa glumačkom postavom, tokom kojeg su glumice podijelile lična iskustva iz procesa rada, ali i razmišljanja o temama koje predstava otvara – prebacivanju odgovornosti, strahu, povjerenju i zajedništvu.
Diana Kolenc govorila je o nevidljivim hijerarhijama koje izlaze na površinu kad nastane problem: “Branimo se i volimo dok je sve okej, ali kad naiđe problem sve se mijenja. Gledam Tjašu kako dovodi medijatorku, a ja ne znam ništa o tome – i postane mi jasno da nismo sve bile jednako uključene. I da ću možda ja biti ta koja će snositi posljedice.”
Judita Zidar podsjeća da u svakoj napetoj situaciji, koliko god delikatna bila, istina izađe na vidjelo: “U jednoj osobi je i problem i rješenje. Mislim da to neki filozof kaže – da problem već nosi rješenje u sebi.”
Klara Kuk je govorila o svom glumačkom procesu i ulozi žene koja se osjeća suvišnom: “Rekli su mi da imam mnogo strahova i da baš zato treba da igram ovaj lik. Žena koja misli da je najmanje potrebna. I pristupila sam tome iskreno, punom snagom.”
Mojca Funkl istakla je važnost povjerenja koje je rediteljka pokazala prema glumicama: “Nije samo da nas voli – vjeruje nam. Osjetilo se da vjeruje svakoj od nas. A kad to postoji, dogodi se nešto važno – tada više ne igraš, već stvarno živiš to na sceni.”
Tjaša Železnik zaključila je razgovor komentarom o radu sa redateljicom Barbarom Hink-Samobor: “Bila je kao jedna od nas. Imala je jasnu viziju, ali nam je dala slobodu. I zato je proces bio zajednički. Niko ne može da ‘solira’ – sve mora da ide timski.”
Ono što nam je ova predstava pokazala je: da se odgovornost često ne vidi jasno, da se krivica prebacuje, i da je upravo zajedništvo ono što proces čini održivim – kako na sceni, tako i izvan nje.
