Nakon izvođenja predstave Ko se boji Virdžinije Vulf u produkciji Kazališta Ulysses iz Zagreba, publika je imala priliku čuti i refleksije glumačke ekipe. U razgovoru koji je uslijedio neposredno po završetku predstave, glumci su podijelili svoja lična viđenja o likovima koje tumače, dinamici odnosa na sceni, ali i o širim temama koje tekst Edwarda Albeeja otvara.
Glumica Katarina Bistrović Darvaš, koja igra Martu, istakla je koliko joj je u početku bilo teško da razumije količinu bola i destruktivnosti između likova:
„Imala sam ozbiljan problem s tim koliko se ti ljudi međusobno muče. Nisam u početku mogla shvatiti da odnosi mogu otići tako daleko. Ali nije to pitanje braka kao institucije — to je borba za odnos, za ono što su nekad imali, a izgubili. Marta pokušava uhvatiti posljednju iskru života, boji se smrti i traži spas tamo gdje ga nema, umjesto da vidi ono što ima s Džordžom — jedinu osobu koja je zaista vidi i razumije.“
Glumac Martin Grdan nadovezao se riječima koje naglašavaju suštinu komada — pad maski i pitanje istine:
„Maske su pale. I ostaje pitanje — šta sad? Da li ih opet stavljamo? Pokušavamo li nastaviti s onim što smo imali? Mislim da to nikome u životu zapravo ne uspijeva. Svi mi nosimo svoje maske.“
Rade Šerbedžija govorio je o važnosti prostora, glume, saradnje i posebnoj ličnoj posveti:
„Teatar u kojem igramo ima divnu akustiku i poziciju scene, što za glumca mnogo znači. Predstava je nastala u jednoj pravoj partnerskoj atmosferi, posebno mi je drago što sam radio s Irenom, koja je i režirala i igrala, kao i s našim mladim glumcima. Mislim da smo napravili odličnu predstavu.“
Glumica Romina Tonković osvrnula se na društveni kontekst kroz koji je gradila svoj lik:
„Za mene je ključna bila ta pozicija žene u vremenu u kojem se radnja odvija — žene kao trofeji, bez prava na obrazovanje i slobodu. A danas, paradoksalno, ponovo ulazimo u vrijeme gdje žene gube svoja prava. Ta spoznaja me najviše pogađala dok sam radila na ulozi.“
Publika je s velikim poštovanjem i tišinom slušala iskrene ispovijesti glumačke ekipe, koja je još jednom potvrdila da teatar nije samo prostor umjetničkog izraza, već i prostor lične i kolektivne istine.
